Bernardinac je gigantski planinski pas iz Švicarske, povezan s hospicijem na prijevoju Veliki Sveti Bernard. Mužjaci imaju visinu grebena od 70 do 90 cm, ženke od 65 do 80 cm, a težina je obično od 54 do 81 kg. FCI ga svrstava u skupinu 2, sekciju 2.2. Standard opisuje njegovu narav kao prijateljsku i budnu.
Kod kuće je bernardinac obično miran i strpljiv te voli biti blizu ljudi. Izazovi života s njim proizlaze iz njegove veličine. Pas težak poput odraslog čovjeka mora naučiti lijepo se ponašati još kao štene, a slina i dlaka koju gubi tijekom cijele godine dio su svakodnevice. Životni vijek mu je u prosjeku kraći od 10 godina. Većini ljudi s malim stanom razumnije je potražiti drugu pasminu u katalogu pasmina pasa.
Bernardinac se najbolje osjeća u obitelji s prostranim domom i sigurno ograđenim dvorištem, u kojoj je netko veći dio dana kod kuće. Standard FCI-ja opisuje ga kao psa pratitelja i čuvara na farmi, a neki ga kinološki klubovi svrstavaju u skupinu radnih pasa.
Podrijetlo
Švicarska, prijevoj Veliki Sveti Bernard (2.469 m)
Visina grebena
Mužjaci od 70 do 90 cm, ženke od 65 do 80 cm
Težina
Obično od 54 do 81 kg; standard ne propisuje težinu
Životni vijek
Manje od 10 godina
Dlaka
Kratka ili duga, s mnogo poddlake
Boje
Bijela s crvenim mrljama ili s crvenim plaštem, uz obvezne bijele oznake
Potreba za kretanjem
Oko sat vremena dnevno za odraslog psa
U 11. stoljeću redovnici su na najvišoj točki prijevoja Veliki Sveti Bernard, na 2.469 m nadmorske visine, osnovali hospicij kako bi pružali utočište putnicima i hodočasnicima. Prema povijesnom pregledu u standardu FCI-ja, ondje su se od sredine 17. stoljeća držali krupni planinski psi, isprva kao čuvari. Prikazani su na slikama već 1695. godine, a u jednom pisanom dokumentu hospicija spominju se 1707. godine.
S vremenom su psi počeli pratiti ljude preko prijevoja i tražiti putnike izgubljene u snijegu i magli. Priče o spašenim ljudima, kao i sjećanja vojnika Bonaparteove vojske koji su ovuda prošli 1800. godine, pronijele su njihovu slavu Europom u 19. stoljeću. U to su ih vrijeme zvali „psi Barry“, a najslavniji pas iz hospicija, Barry, postao je oličenje psa spasioca.
Popularna slika bernardinca s bačvicom rakije oko vrata ipak je romantična izmišljotina. Kraljevski kinološki klub povezuje je s viktorijanskim slikarom Edwinom Landseerom, koji je naslikao prva dva bernardinca koja su stigla u Veliku Britaniju.
Izravni preci bernardinca veliki su seoski psi iz tog kraja. Iz njih se u samo nekoliko generacija oblikovao današnji tip pasmine. Slično seosko podrijetlo ima i bernski planinski pas, ali ga FCI svrstava u drugu sekciju skupine 2, a i niži je: mužjaci imaju visinu grebena od 64 do 70 cm.
Povijest objašnjava i zašto danas postoje dvije varijante dlake. Smatra se da su nastanku krupnijih pasa s duljom dlakom pridonijela križanja s newfoundlandom i bloodhoundom. Dio redovnika to nije odobravao jer se na dugoj dlaci u snijegu skuplja led, pa su u hospiciju zadržali i pse starog, kratkodlakog tipa.
Prvi korak prema organiziranom uzgoju napravio je Heinrich Schumacher iz Holligena kraj Berna, koji je 1867. godine prvi počeo izdavati rodovnike za svoje pse. Kad je u veljači 1884. otvorena švicarska rodovna knjiga SHSB, bernardinci su bili na samom njezinu početku. Prvi upis bio je bernardinac Léon, a i sljedećih 28 upisa odnosilo se na bernardince.
Iste godine, 15. ožujka 1884., u Baselu je osnovan švicarski klub pasmine. Tri godine poslije, na međunarodnom kinološkom kongresu 2. lipnja 1887., bernardinac je priznat kao švicarska pasmina, a njegov standard postao je obvezujući. Od tada se smatra nacionalnim psom Švicarske, a FCI je pasminu konačno priznao 28. kolovoza 1954.
Standard FCI br. 61
Važeći standard FCI br. 61 objavljen je 4. travnja 2016. i priznaje dvije varijante pasmine: kratkodlaku s dvostrukom dlakom i dugodlaku. U obje varijante tijelo je snažno i mišićavo, a glava masivna i izražajna.
Standard za mužjake propisuje visinu grebena od 70 do 90 cm, a za ženke od 65 do 80 cm. Viši pas ne kažnjava se ako je skladne građe i pravilno se kreće, ali pas niži od najmanje dopuštene visine diskvalificira se.
Težina u standardu nije navedena. U praksi odrasli bernardinci obično teže od 54 do 81 kg. Tijelo je nešto dulje nego što je visoko, a omjer visine i duljine iznosi 9 prema 10. Leđa su široka i ravna, a prsni koš umjereno dubok, ali ne bačvast.
Lubanja je široka i blago zaobljena, a prijelaz s čela na njušku jasno je izražen. Nos je crn, širok i četvrtast. Gornje usne dobro su razvijene, ali čvrste i ne previše obješene, pa kutovi usana ostaju vidljivi.
Oči su srednje veličine, od tamnosmeđe do lješnjakastosmeđe boje. Poželjni su „prirodno čvrsti kapci“, pri čemu je dopušten samo vrlo mali nabor donjeg kapka. Opušteni kapci smatraju se manom, a ektropion i entropion dovode do diskvalifikacije. Zato, kad razgledavate roditelje šteneta, obratite pozornost na donje kapke. Crvena, obješena sluznica ispod oka zdravstveni je problem, a ne obilježje pasmine.
Uši su srednje veličine, visoko i široko usađene, trokutaste sa zaobljenim vrhovima. Rep je dug i težak, seže barem do skočnog zgloba i u mirovanju visi prema dolje.
Kratkodlaka varijanta ima gustu i grubu pokrovnu dlaku koja priliježe uz tijelo, s mnogo poddlake i blago izraženim „hlačama“ na bedrima.
Dugodlaka varijanta ima ravnu dlaku srednje duljine i također mnogo poddlake. Iznad sapi dlaka je obično blago valovita, prednje noge imaju rese, a rep je kitnjast. U obje varijante dlaka na licu i ušima je kratka.
Osnovna boja je bijela, s manjim ili većim crvenim mrljama koje se mogu spojiti u neprekinut crveni plašt na leđima i bokovima. Isprekidani crvenkastosmeđi plašt jednakovrijedan je, tigrasta crvenkastosmeđa boja je dopuštena, a smeđežuta se tolerira. Obvezne bijele oznake nalaze se na prsima, šapama, vrhu repa, oko njuške, na sredini čela i na zatiljku, a poželjni su bijeli ovratnik i simetrična tamna maska. Upravo bijele oznake razlikuju kratkodlakog bernardinca od mastifa, čija je boja jednolična ili tigrasta, s crnom maskom.
Standard ne dopušta potpuno bijelog ni potpuno crvenog psa, kao ni bilo koju drugu boju ili nos bez pigmenta. Ako vam netko nudi „rijetkog“ crnog ili jednobojnog bernardinca, takav pas ne odgovara standardu pasmine.
Prijateljska narav zapisana je i u standardu FCI-ja, koji temperament opisuje kao miran do živahan, a psa kao budnog. Agresivni i pretjerano plašljivi psi diskvalificiraju se. U svakodnevnom životu bernardinci su poznati kao strpljivi i privrženi svojoj obitelji.
Izazov proizlazi iz veličine. Odrasli pas od oko 60 kg koji nije naučio lijepo se ponašati vuče povodac i skače na ljude bez ikakve loše namjere. Zato odgoj uz nagrađivanje počinje već prvih dana kod kuće i traje cijeli život, jer bernardinac brzo usvaja i loše navike.
Dok je štene malo, možete ga podići i prenijeti, ali nakon godinu dana to više neće biti moguće. Zato su prvi mjeseci vrijeme u kojem se ono mora mirno naviknuti na sve s čime će se susretati kao odrasli pas. Svaki dan po nekoliko minuta dodirujte mu šape, uši, usne i zube i nagrađujte ga, kako se poslije podrezivanje noktiju i čišćenje nabora ne bi pretvorili u borbu sa psom od 60 kg.
Upoznavajte ga s mirnim ljudima i psima, ne tjerajući ga silom da im priđe, i vozite ga automobilom na kratke relacije koje završavaju nečim ugodnim. Ostajanje nasamo uči se postupno: počnite s nekoliko minuta i polako produljujte vrijeme.
Skakanje pri pozdravljanju djeluje slatko dok je štene malo, ali kod psa teškog poput odraslog čovjeka postaje opasno. Dobro je na tome početi raditi već prvog tjedna kod kuće:
Bernardinac primjećuje nepoznate osobe i obično ih najavi, ali standard ne dopušta agresiju i od njega ne treba očekivati aktivnu zaštitu. Za takav su zadatak stvorene druge pasmine, primjerice čuvari stada poput kavkaskog ovčara.
Koliko određeni pas laje ovisi više o jedinki nego o pasmini. Ako lajanje postane problem, bolje je na vrijeme potražiti certificiranog stručnjaka za ponašanje pasa, prije nego što se navika učvrsti.
Bernardinci se obično dobro slažu s ljudima svih dobi, pa i s djecom. Uz malu djecu ipak je potreban nadzor jer uzbuđeni pas takve mase može dijete srušiti posve slučajno. Naučite djecu da psa maze po leđima i da ga ne grle oko vrata.
Dobro socijaliziran bernardinac u pravilu se slaže s drugim psima. Upoznavanje s mačkama i malim kućnim ljubimcima bolje je provoditi polako i pod nadzorom.
Rijetko je to praktično rješenje. Kraljevski kinološki klub za ovu pasminu preporučuje veliku kuću i veliko dvorište. U malom stanu bernardinac teško nalazi mjesto gdje bi legao, a da nikome ne smeta, dok se slina i dlaka koju gubi osjećaju mnogo više. Ako je dvorište ograđeno, ograda mora biti čvrsta jer neki bernardinci znaju pronaći slabo mjesto u njoj i pobjeći.
PDSA također savjetuje da bernardinac u običnom danu ne ostaje sam dulje od 4 sata, pa se pasmina teško uklapa u dugo radno vrijeme izvan kuće. Sličnu srdačnost prema ljudima, ali s mnogo manje kilograma, naći ćete kod zlatnog retrivera.
Bernardinac se hrani potpunom gotovom hranom za pse, a količina ovisi o njegovoj dobi i aktivnosti, pa je dobro to dogovoriti s veterinarom. PDSA preporučuje da se dnevna količina hrane podijeli na dva obroka u isto vrijeme svaki dan, a da poslastice ne čine više od 10 % dnevnih kalorija.
Hranu je bolje odmjeravati kuhinjskom vagom nego odokativno, jer se kod tako velike količine i mala svakodnevna pogreška zbraja. Ako mijenjate hranu, činite to postupno, tako da nekoliko dana miješate staru i novu.
Štene brzo raste i primamljivo mu je davati više hrane. No visokokalorična prehrana u razdoblju brzog rasta može pogoršati promjene kod displazije kukova. Odaberite hranu koju je proizvođač namijenio psima gigantskih pasmina u rastu i zajedno s veterinarom pratite njegovu težinu i tjelesnu kondiciju.
Dobra kondicija provjerava se rukom. Kad lagano prijeđete dlanom, rebra se mogu napipati, ali se ne vide, odozgo se iza rebara vidi struk, a sa strane je trbuh blago uvučen. Ako se rebra teško napipaju, pas se vjerojatno udebljao i vrijeme je da s veterinarom dogovorite koliko smanjiti obrok. Višak kilograma dodatno opterećuje zglobove, koji su kod ove pasmine ionako osjetljivi.
Proširenje i zakretanje želuca hitno je stanje opasno po život. Posebno su ugroženi krupni psi dubokih prsa poput bernardinca i njemačke doge. Među čimbenicima rizika su veliki obroci, brzo jedenje i intenzivna aktivnost ubrzo nakon jela. Dnevnu količinu hrane podijelite na nekoliko obroka i izbjegavajte tjelesni napor neposredno nakon njih. Napuhnut trbuh i bezuspješni pokušaji povraćanja zahtijevaju hitnu veterinarsku pomoć, čak i noću.
Neke namirnice koje su sigurne za ljude otrovne su za pse. Među njima su čokolada, grožđe i grožđice, luk, češnjak i poriluk, makadamija orasi, proizvodi s ksilitolom, alkohol i sirovo tijesto s kvascem. Bernardinac bez napora dohvaća kuhinjski pult, pa hranu ne treba ostavljati na njegovu rubu.
Bernardinci piju mnogo vode, a nakon toga oko zdjele ostaje mnogo sline. Praktično je da zdjela bude velika i teška kako se ne bi prevrnula te da stoji na podlozi koja se može prati. Redovito je punite svježom vodom, a u šetnju po toplom vremenu ponesite vodu i sklopivu zdjelicu.
Oko sat vremena dnevno
Prema preporukama PDSA-a za bernardinca odraslom psu potrebno je barem sat vremena kretanja dnevno. Najbolje je to vrijeme rasporediti na jednu dulju i nekoliko kraćih šetnji, uz igru, aktivnosti koje zaokupljaju um i slobodno kretanje bez povodca na sigurnom mjestu. Kod problema sa zglobovima veterinar može preporučiti manje opterećenje.
Sat kretanja odnosi se na potpuno odraslog psa. Dok štene raste, šetnje trebaju biti kratke i po mekanoj podlozi, a tempo igre neka određuje samo štene. Do kraja rasta bolje je izbjegavati:
Korisno je da se štene nauči ulaziti u automobil po rampi umjesto da skače. Počnite s rampom položenom na pod, nagrađujte svaki korak i postupno je naginjite tijekom nekoliko tjedana.
Odrasli bernardinac može biti teži od svog vlasnika, pa je hodanje na labavom povodcu najbolje naučiti dok je pas mali.
Vježbajte po 3 do 5 minuta nekoliko puta dnevno. Ogrlice davilice i ogrlice sa šiljcima nemaju mjesta u odgoju.
Dolazak na poziv vježbajte na dugom povodcu od 10 metara na sigurnom mjestu. Nagrada psu treba biti privlačnija od onoga što ga trenutačno zaokuplja, primjerice komadić kuhanog mesa. Bez povodca puštajte ga samo u sigurno ograđenom prostoru.
Gusta dlaka zadržava toplinu i odbija vodu, pa bernardinci teško podnose vrućinu. Za vrućih dana izvodite psa u šetnju rano ujutro ili navečer, kad je svježije. Ako dlan ne možete zadržati na podlozi 7 sekundi, ona je prevruća za šape.
Zadihanost, ubrzano ili otežano disanje i malaksalost mogu biti znakovi toplinskog udara. U tom slučaju premjestite psa u hlad ili u hladnu prostoriju, polijte mu tijelo hladnom vodom iz slavine, pazeći na nos i usta, osigurajte strujanje zraka i nazovite veterinara. Ne pokrivajte ga mokrim ručnikom jer se tako toplina zadržava.
Snijeg i hladnoća obično nisu problem za zdravog odraslog psa jer ga gusta poddlaka grije.
Prikladna su mirna pješačenja i igre traženja hrane njuhom. Vježbe poslušnosti uz nagrade također umaraju psa, a ne opterećuju tijelo, dok su skokovi i nagli okreti teški za zglobove. Agility i trčanje s vlasnikom više odgovaraju lakšim i okretnijim pasminama poput border collieja.
Kod kuće možete isprobati i igru traženja. Sakrijte nekoliko komadića hrane u kartonske kutije u jednoj sobi i pustite psa da ih pronađe. Kad ih počne lako pronalaziti, proširite potragu na dvije sobe ili u dvorište.
Prosječni životni vijek kraći je od 10 godina. Današnji bernardinci mnogo su krupniji od prvih pasa ove pasmine i upravo veličina stoji iza velikog dijela njihovih zdravstvenih problema. Zato je razumno od prvog dana predvidjeti novac za veterinara.
Najuočljiviji zdravstveni problem pasmine su kapci. Veliko britansko istraživanje veterinarskih kartona 2,25 milijuna pasa (O'Neill i suradnici, 2025.) pokazalo je da je 2019. godine 6,1 % bernardinaca dobilo dijagnozu entropiona ili ektropiona.
Kad se uzmu u obzir dob i drugi čimbenici, omjer izgleda (odds ratio) za takvu dijagnozu kod bernardinca iznosi oko 39 u odnosu na pse mješance. To je statistička mjera za usporedbu skupina, a ne vjerojatnost da će određeni pas oboljeti, ali pokazuje koliko je problem u pasmini izražen.
Entropion je uvrtanje kapka prema unutra, prema oku. Dlake taru rožnicu, nadražuju oko i mogu dovesti do bolnog čira. U istraživanju je utvrđen kod 5 % bernardinaca.
Ektropion je suprotno stanje: donji kapak izvrnut je prema van i obješen. Utvrđen je kod 1,72 % bernardinaca, što je drugi najveći udio među pasminama u istraživanju, nakon napuljskog mastifa.
Ektropion je razmjerno čest i kod baseta (1,59 %) i njemačke doge (1,47 %), pa kod svih tih pasmina prije kupnje treba pažljivo pregledati oči roditelja.
Autori opisuju bernardinca kao pasminu kod koje su kapci nerijetko predugi. To dovodi do tzv. „dijamantnog oka“, kod kojeg se donji kapak u sredini objesi, a vanjski kut uvrne prema unutra. Navode i svoje ranije istraživanje u kojem je bernardinac među pasminama s povećanim izgledima za prolaps žlijezde trećeg kapka. Taj problem izgleda kao crvena oteklina u unutarnjem kutu oka.
Kod kuće pazite na iscjedak iz očiju, suzenje, žmirkanje i crvenilo. U istraživanju je ukupno polovina slučajeva dijagnosticirana prije nego što je pas navršio oko 2 godine, pa se znakovi obično pojavljuju kod mladog psa. Odvedite ga veterinaru već kod prvih znakova, prije nego što dođe do čira.
Kod displazije kukova i lakta zglob ne prianja pravilno i s vremenom se razvija artritis. Bolest je nasljedna, zato oba roditelja moraju imati rendgenske nalaze prema službenoj shemi ocjenjivanja tih zglobova. Kod pasmine se javljaju i osteohondroza lakta, problem s hrskavicom koji uzrokuje bol i šepanje, te bolest križnih ligamenata koljena.
Znakovi displazije kukova obično se pojavljuju još tijekom rasta, u dobi od oko 5 do 6 mjeseci. Pratite šepanje, ukočenost, otežano ustajanje i lijeganje, nevoljkost za šetnje te trčanje s istodobnim odrazom stražnjih nogu, poput zeca.
Kod dilatacijske kardiomiopatije (DCM) srčani mišić slabi i s vremenom može doći do zatajenja srca. Prvi znakovi koje vlasnici primijete su nedostatak energije, zaostajanje u šetnji i ponekad nesvjestica. Kasnije se mogu pojaviti nedostatak zraka, kašalj, mršavljenje i napuhnut trbuh.
Torzija želuca opisana je u dijelu o prehrani.
Osteosarkom je agresivan rak kostiju. Znakovi uključuju šepanje i bolnu, toplu i tvrdu oteklinu, najčešće na nozi, a ponekad i neočekivani prijelom. Kod takvih simptoma psa treba što prije odvesti veterinaru na pregled.
Četkanje. Bernardinac se jako linja tijekom cijele godine. Potrebno ga je četkati barem 3 puta tjedno, a u razdoblju izmjene poddlake dobro ga je četkati svaki dan. Kod dugodlake varijante pažljivo raščešljajte „hlače“ na bedrima i rese na prednjim nogama, gdje se dlaka lakše zapetlja. Za usporedbu, pudlica se linja znatno manje, ali joj dlaku treba šišati.
Koža. Dok četkate, razmičite dlaku na vratu i bedrima i pregledajte kožu. Crvenu, vlažnu mrlju ili kvržicu koja raste treba pogledati veterinar.
Slina. Bernardinac luči mnogo sline, a kad trese glavom, ona se razlijeće po zidovima i namještaju. Krpa uz ulazna vrata i uz zdjelu s vodom uvelike olakšava brisanje usana nakon jela i pijenja.
Nabori oko usana. U njima se lako razvija dermatitis. Brišite ih mekom vlažnom krpom, za svaki nabor uzmite čist komad tkanine i zatim ih osušite.
Oči. Kutove očiju čistite svaki dan zasebnom vlažnom krpicom. Crvenilo ili gust iscjedak razlog su za pregled.
Uši. Jednom tjedno provjerite ima li u ušima neugodnog mirisa i iscjetka. Koliko ih puta mjesečno čistiti, dogovorite s veterinarom.
Kupanje. Bernardinca kupajte samo kad se zaprlja ili počne zaudarati, i to šamponom za pse. Dobro ga isperite i osušite poddlaku sve do kože jer se gusta dlaka suši satima.
Nokti i zubi. Nokte podrežite kad počnu kuckati po podu. Redovito mu perite zube četkicom i pastom za pse kako biste ograničili nakupljanje plaka i zubnog kamenca.
Ljeto. U toplim mjesecima bernardincu je potrebno hladno mjesto za odmor, primjerice pločice u hladu, i stalan pristup svježoj vodi.
Informacije u ovom članku imaju opću obrazovnu svrhu. Ne zamjenjuju savjetovanje s veterinarom ili s kvalificiranim instruktorom za školovanje pasa.
Svaki je pas drugačiji. Opisane karakterne osobine i zdravstveni rizici odnose se na pasminu u cjelini i ne vrijede nužno za pojedinog psa. Kod zdravstvenih problema ili problema u ponašanju obratite se stručnjaku.