Pas za društvo · Boston, SAD

Bostonski terijer: podrijetlo, karakter, zdravlje i slične pasmine

„Američki džentlmen” u smokingu

Karakter i dresura
Zdravlje i njega
Bostonski terijer ili francuski buldog

Nastao je u Bostonu oko 1870. godine, a danas se uzgaja diljem svijeta kao pas za društvo. Teži do 11,35 kg i dobro se osjeća u stanu.

Bostonski terijer malen je i kompaktan pas kratke njuške, velikih okruglih očiju i uspravnih ušiju. Dlaka mu je tamna, s bijelim oznakama na njušci, čelu i prsima, pa izdaleka podsjeća na smoking. U SAD-u, odakle pasmina potječe, zovu ga „američki džentlmen”.

Vrlo je privržen ljudima. Kratka njuška, međutim, donosi i probleme. Osjetljivi su mu dišni putovi i oči, a većina štenaca ove pasmine dolazi na svijet carskim rezom.

U posljednjem dijelu članka pronaći ćete usporedbu s francuskim buldogom, mopsom i još tri pasmine.

Autor: Ivelin Tilev. Ažurirano 30. listopada 2026. Tekst je informativne prirode i ne zamjenjuje savjet kinologa, veterinara ili stručnjaka za pse. Ivelin Tilev ne snosi odgovornost za postupke, odluke ili posljedice koje proizlaze iz korištenja informacija u ovom tekstu.

Energija

Živahan, ali nije stvoren za duge pješačke ture

Životni vijek

Oko 12 godina

Težina

Do 11,35 kg, u tri težinska razreda

Dlaka

Kratka i glatka, ne šiša se

Bostonski terijer: podrijetlo i povijest

Bostonski terijer jedna je od rijetkih pasmina nastalih u SAD-u. Njegova povijest počinje u Bostonu, u saveznoj državi Massachusetts, u drugoj polovici 19. stoljeća.

Judge i prva legla

Oko 1870. godine William O'Brien iz Bostona prodao je svojem sugrađaninu Robertu Hooperu psa kupljenog u Engleskoj. U povijesti je ostao zapamćen kao Hooper’s Judge ili jednostavno Judge. Američki kinološki klub (AKC) smatra ga rodonačelnikom pasmine.

Judge je bio križanac engleskog buldoga i bijelog engleskog terijera, pasmine koja je danas izumrla. Opisuju ga kao tamnog tigrastog mužjaka četvrtaste glave s bijelom prugom na licu. Težio je oko 32 funte, odnosno gotovo 14,5 kg. Današnji standard dopušta do 11,35 kg.

Edward Burnett iz Southborougha u Massachusettsu s njim je pario svoju Gyp, bijelu kuju buldoškog tipa tešku oko 9 kg. Rodilo se samo jedno štene, mužjak Well's Eph. On je zatim dobio potomstvo s Tobin's Kate, sitnom tigrastom ženkom zlatnog odsjaja. Među njihovim štencima bio je Barnard's Tom. Ti su psi postali temelj suvremene pasmine.

Tijekom sljedećih desetljeća uzgajivači iz tog kraja postupno su smanjivali veličinu pasa. Tražili su psa kratkih leđa, četvrtaste glave i inteligentnog izraza.

Od „okrugloglavih” do imena bostonski terijer

Ime pasmine mijenjalo se nekoliko puta. Prvi uzgajivači zvali su je American Bull Terrier, a na izložbama su psi bili poznati kao Round Heads, odnosno „okrugloglavi”. Naposljetku je prevladalo ime grada.

Klub pasmine u SAD-u, Boston Terrier Club of America, osnovan je 1891. godine. Dvije godine poslije u AKC-u je registriran prvi bostonski terijer. U rodovnu knjigu tada je upisano 75 pasa.

Između 1910. i 1970. godine bostonski terijer bio je među deset najpopularnijih pasmina u SAD-u, a nekoliko je godina čak zauzimao prvo ili drugo mjesto. Godine 1979. Massachusetts ga je proglasio službenim psom savezne države.

Terijer samo po imenu

Riječ „terijer” u imenu potječe od bijelog engleskog terijera u rodovnici. Po namjeni je, međutim, bostonski terijer pas za društvo. Međunarodna kinološka federacija (FCI) svrstava ga u skupinu 9 (psi za društvo i patuljasti psi), sekciju 11 (mali molosi). U istoj su skupini i francuski buldog i mops.

Pravi terijeri nalaze se u skupini 3. Većina ih je uzgojena za lov na lisice, jazavce i glodavce, često u podzemnim jazbinama. Ako želite vidjeti koji psi doista pripadaju toj skupini i po čemu se razlikuju, pogledajte vrste terijera i njihove pasmine.

Izgled i standard pasmine

Dobar bostonski terijer izgleda četvrtasto. Duljina nogu u ravnoteži je s duljinom tijela, leđa su kratka, a pas je čvrste građe, no ne djeluje ni mršavo ni grubo. Standard FCI-ja (br. 140) uvelike naglašava ravnotežu. Nijedna pojedinačna osobina ne smije se isticati toliko da pas izgleda nerazmjerno.

Težina i veličina

Standard ne navodi visinu u grebenu. Umjesto toga psi se dijele u tri težinska razreda:

ispod 6,8 kg (15 funti);
od 6,8 do 9 kg (15 do 20 funti);
od 9 do 11,35 kg (20 do 25 funti).

Pasmina je američka pa su razredi određeni u funtama, a vrijednosti u kilogramima su približne. Između spolova gotovo nema razlike. Prema standardu ženka je samo nešto profinjenije građe.

S takvim dimenzijama bostonski terijer spada u male pasmine pasa, ali je mišićav i snažno građen.

Glava, oči, uši i rep

Glava je četvrtasta, ravna odozgo, bez bora i s izraženim stopom. Njuška je kratka, široka i duboka. Njezina duljina treba iznositi oko trećine duljine lubanje.

Nos je crn i širok, s dobro otvorenim nosnicama. Sužene nosnice izričito se navode kao nedostatak. One su i jedan od čimbenika rizika za probleme s disanjem.

Oči su velike, okrugle, tamne i široko razmaknute. Izraz treba biti budan i ljubazan, a standard ga smatra jednom od glavnih osobina pasmine. Plave oči ili čak trag plave boje u oku diskvalificiraju psa.

Uši su male, uspravne i smještene blizu kutova lubanje. Standard dopušta i kupirane uši, ali je u mnogim državama, pa tako i u Hrvatskoj, kupiranje zabranjeno.

Rep je nisko usađen, kratak i sužava se prema vrhu. Može biti ravan ili spiralno uvijen, ali se ne smije nositi iznad vodoravne linije. Kupiran rep diskvalificirajuća je mana, pa se bostonski terijer s kratkim repom rađa.

Dlaka i boje

Dlaka je kratka, glatka, sjajna i fine teksture. Ne šiša se.

Standard priznaje tri boje, uvijek s bijelim oznakama: tigrastu (brindle), seal i crnu. Seal izgleda crno, ali na suncu ili jakom svjetlu pokazuje crvenkast odsjaj. Ako su ostale osobine jednake, prednost ima tigrasta.

Obvezne bijele oznake su bijeli pojas oko njuške, bijela lisa između očiju i bijela prsa. Poželjno je da se bijela boja nastavlja prema vrhu glave te da pas ima bijeli ovratnik i bijele oznake na nogama. Na izložbi, međutim, pas samo s obveznim oznakama ne smije zbog toga gubiti bodove.

Potpuno crni, tigrasti ili seal psi bez obveznih bijelih oznaka diskvalificiraju se. Isto vrijedi za sivu i smeđu (liver) boju. Zato štenci koji se nude kao „plavi”, „lila” ili „čokoladni” bostonski terijeri ne odgovaraju standardu. Ako ih prodavač predstavlja kao rijetkost i traži za njih više novca, imajte na umu da ih standard ne priznaje.

Tri psa pasmine bostonski terijer u vrtu: crni, seal i tigrasti, svi s bijelim oznakama na njušci i prsima — Tri boje koje priznaje standard, slijeva nadesno: crna, seal i tigrasta, uvijek s bijelim oznakama.

Temperament i svakodnevica

Karakter, držanje i dresura

Prema standardu, bostonski terijer prijateljski je raspoložen i živahan pas izvrsne naravi i visoke inteligencije. Agresivni i pretjerano plašljivi psi diskvalificiraju se. Kod kuće obično želi biti blizu ljudi i sudjelovati u svemu.

U obitelji

S djecom se bostonski terijer obično dobro slaže. Djeca trebaju znati da su mu oči izbočene i lako se ozlijede, pa grube igre oko glave nisu za njega.

S drugim psima i mačkama često živi mirno, osobito ako je odrastao s njima. Mnogo ovisi o socijalizaciji.

Kao i većina pasa za društvo, teško podnosi dugu samoću. Ako po cijele dane nikoga nema kod kuće, može početi lajati, cviliti ili gristi stvari.

Prikladan je i za vlasnike početnike. Malen je, a dlaka mu ne zahtijeva gotovo nikakvu njegu. Disanje i oči treba mu pratiti od samog početka.

Kretanje i život u stanu

Bostonski terijer živahan je pas, ali nije stvoren za duge pješačke ture. Svakodnevne šetnje i igre kod kuće zadovoljavaju potrebe većine odraslih pasa. Zato dobro živi i u stanu, pod uvjetom da ne ostaje zatvoren cijeli dan.

Mnogi bostonski terijeri dobro se snalaze u kinološkim sportovima kao što su agility i poslušnost, u kojima uz tijelo vježbaju i um.

Glavno ograničenje je vrućina. Psi se hlade uglavnom dahtanjem, a kratka njuška to otežava i povećava rizik od toplinskog udara. Za vrućih dana šećite ga rano ujutro ili kasno navečer, bez trčanja i bacanja loptice.

Ni hladnoću ne podnosi dobro jer mu je dlaka kratka i tanka. Pri niskim temperaturama dobro će mu doći kaputić.

Mnogi vlasnici smatraju hrkanje nečim normalnim za pasminu. Bučno disanje, hrkanje i zadihanost pri malom naporu zapravo su znakovi brahicefalnog sindroma. Ako ih primijetite, odvedite psa veterinaru.

Dresura

Bostonski terijer pametan je i brzo shvaća što se od njega traži. Lako uči uz poslastice, pohvale i kratke vježbe. Vikanje i kazne obično samo odmažu.

Neki psi ove pasmine postanu tvrdoglavi kad se vježba predugo ponavlja. Pomaže ako vježbu prekinete dok pas još ima volje i završite nečim što već zna.

Navikavanje na čistoću zahtijeva strpljenje. Izvodite štene van nakon spavanja, igre i hranjenja te ga pohvalite čim obavi nuždu. Nezgode u kući očistite bez grdnje.

Socijalizacija počinje rano. Dok je još malo, štene treba upoznavati različite ljude, pse, zvukove i mjesta.

Ako još birate pasminu i želite usporediti bostonskog terijera sa psima drukčijeg temperamenta i veličine, pogledajte ostale pasmine pasa.

Tigrasti bostonski terijer sjedi na podu kod kuće i gleda poslasticu u ruci svojeg vlasnika

Zdravlje, njega i prehrana

Bostonski terijer živi oko 12 godina. Velika britanska studija iz 2024. godine s podacima za više od 580 000 pasa izračunala je za ovu pasminu medijan životnog vijeka od 11,8 godina. Medijan za sve čistokrvne pse u istoj studiji iznosi 12,7 godina.

Većinu ozbiljnih zdravstvenih rizika bostonski terijer duguje obliku glave.

Brahicefalni sindrom (BOAS)

Bostonski terijer brahicefalna je pasmina, odnosno ima široku i kratku lubanju te skraćenu njušku. Takvu je građu naslijedio od buldoških predaka, kao i kod engleskog buldoga. Kod brahicefalnog opstruktivnog sindroma dišnih putova (BOAS) zrak teško prolazi kroz uske nosnice, produljeno meko nepce i sužene dišne putove.

U istraživanju veterinara sa Sveučilišta u Cambridgeu, objavljenom 2024. godine, sudjelovalo je 107 pasa pasmine bostonski terijer. Od ocijenjenih pasa 37,5 % nema znakova BOAS-a. Kod francuskih buldoga taj udio iznosi 10 %, a kod engleskih buldoga 15,2 %. Za brahicefalnu pasminu to je dobar rezultat. Ipak, više od polovice pasa u istraživanju ima barem blage simptome.

Rizik raste kod pasa s uskim nosnicama, jako skraćenom njuškom, vidljivom bjeloočnicom i debelim vratom u odnosu na opseg prsa. Znakovi su bučno disanje, hrkanje, zadihanost pri malom naporu i slabo podnošenje vrućine. U teškim slučajevima pas se može onesvijestiti. Liječenje je kirurško i obično uključuje proširenje nosnica i skraćivanje mekog nepca.

Oči

Velike izbočene oči lako se ozlijede. Britanska studija temeljena na veterinarskim kartonima utvrdila je da je kod brahicefalnih pasa vjerojatnost ulkusa rožnice oko 11 puta veća nego kod mješanaca.

Ulkus je bolan. Pas žmirka, oko mu suzi ili ga trlja šapom. Odvedite ga veterinaru još isti dan jer dubok ulkus može ugroziti oko.

U pasmini se javlja i nasljedna katarakta. Rani oblik uzrokuje mutacija gena HSF4 i nasljeđuje se recesivno, odnosno pas oboli samo ako je mutaciju naslijedio od oba roditelja. Kod oboljelih pasa katarakta dovodi do sljepoće oko druge ili treće godine. Za taj oblik postoji DNK test. Bostonski terijer može oboljeti i od kasne katarakte, za koju test ne daje odgovor.

Sluh, koljena i kralježnica

U pasmini se javlja prirođena gluhoća. Kod pasa je često povezana s genima koji uzrokuju bijele mrlje na dlaci. Može zahvatiti jedno ili oba uha. Gluhoću na jedno uho teško je primijetiti kod kuće pa se provjerava BAER testom. On bilježi reakciju mozga na zvuk, a može se obaviti već u dobi od oko pet tjedana.

Luksacija ivera (patele) česta je kod malih pasmina. Iver iskače iz svog ležišta i pas nakratko poskakuje na tri noge.

Kratak uvijeni rep genetski je povezan s malformacijama kralježaka. Varijantu gena odgovornu za njega nosi gotovo svaki bostonski terijer. Bol u leđima, slabost stražnjih nogu ili nesiguran hod razlog su za pregled.

Porod

Štenci bostonskog terijera imaju veliku glavu u odnosu na tijelo, što otežava prirodan porod. U britanskoj studiji iz 2010. godine 92 % legala ove pasmine rođeno je carskim rezom. Nijedna druga istraživana pasmina nema tako visok udio.

Njega kod kuće

Svakodnevna njega i prehrana

Dlaka se lako održava. Dovoljno je češljanje gumenom četkom jednom tjedno i kupanje po potrebi.

Oči treba svakodnevno pregledati zbog crvenila i suzenja. Redovito mu skraćujte nokte i perite zube jer su zbog kratke čeljusti zbijeni.

Ogrlica pritišće vrat i dušnik pa bostonski terijer u šetnju ide s oprsnicom.

Bostonski terijer lako se udeblja ako se obroci ne odmjeravaju. Višak kilograma dodatno otežava disanje pa poslastice treba uračunati u dnevni obrok.

Što tražiti od uzgajivača

Klub pasmine u SAD-u preporučuje uzgajivačima tri pretrage roditelja: pregled očiju kod veterinarskog oftalmologa, procjenu ivera i BAER test sluha. Preporučljivo je napraviti i DNK test za ranu kataraktu (HSF4).

Zatražite nalaze za oba roditelja, a ne samo uvjeravanje da su zdravi. Ako možete, pogledajte ih uživo. Obratite pozornost na njihove nosnice i na to kako dišu nakon kratkog kretanja.

Bostonski terijer sa zelenom oprsnicom i povodcem u šetnji pločnikom

Bostonski terijer i slične pasmine

Bostonski terijer često se zamjenjuje s drugim malim psima kratke njuške. Evo po čemu se razlikuje od pet pasmina s kojima ga se često uspoređuje.

Bostonski terijer ili francuski buldog

Obje pasmine pripadaju istoj sekciji FCI-ja i povezane su s engleskim buldogom. Izbliza su razlike ipak jasne.

Bostonski terijer i žutosmeđi francuski buldog sjede jedan pored drugoga na travi u parku — Bostonski terijer (lijevo) i francuski buldog: različite uši, građa i boja dlake.

Francuski buldog je zdepast, teškog kostura, a tijelo mu je malo izduženo u odnosu na visinu. Mužjaci teže od 9 do 14 kg, a ženke od 8 do 13 kg. Leđa mu se blago uzdižu prema slabinama. Bostonski terijer četvrtast je, ravne linije leđa i teži do 11,35 kg.

Francuski buldog ima takozvane šišmišje uši, široke pri dnu i zaobljene na vrhu. Bostonski terijer ima male i uspravne uši. Francuski buldog je žutosmeđ ili tigrast, sa ili bez bijelih mrlja. Bostonski terijer uvijek je taman s bijelim oznakama.

I prema zdravstvenim podacima bostonski terijer prolazi bolje. U istraživanju Sveučilišta u Cambridgeu 37,5 % bostonskih terijera nema znakova BOAS-a, naspram 10 % francuskih buldoga. U britanskoj studiji o životnom vijeku medijan kod bostonskog terijera iznosi 11,8 godina, a kod francuskog buldoga 9,8 godina.

Mops

Mops potječe iz Kine i pripada istoj sekciji FCI-ja. Idealna težina mu je od 6,3 do 8,1 kg, kao kod lakšeg ili srednjeg bostonskog terijera. Razlika se vidi odmah. Mops ima bore na glavi i rep čvrsto uvijen iznad kuka, a kod svijetlih boja i crnu masku. Može biti srebrnast, boje marelice, žutosmeđ ili crn.

I kod njega su oči slaba točka. U britanskoj studiji o ulkusima rožnice mops je na vrhu popisa, s 5,4 % oboljelih pasa tijekom jedne godine.

Engleski bulterijer

Engleski bulterijer ima zajednički korijen s bostonskim terijerom. U obje pasmine teče krv buldoga i bijelog engleskog terijera. Bulterijera je sredinom 19. stoljeća u Engleskoj oblikovao James Hinks, kojem pasmina duguje i karakterističnu jajoliku glavu.

FCI ga svrstava među terijere, u skupinu 3. Standard ga opisuje kao hrabrog i veselog psa uravnotežene naravi, tvrdoglavog, ali osobito dobrog prema ljudima. Po veličini je potpuno drukčiji. Bulterijer je snažan i mišićav pas, a njegov standard namjerno ne postavlja granice za težinu i visinu.

Kod obiju pasmina javlja se prirođena gluhoća. Kod bulterijera su bijeli psi znatno češće pogođeni od obojenih.

Jack Russell terijer

Jack Russell terijer je radni terijer. Potječe iz Engleske, gdje je u 19. stoljeću svećenik John Russell uzgajao pse koji su trebali trčati s goničima u lovu na lisice i ulaziti u njihove jazbine. Standard FCI-ja razrađen je u Australiji.

Visok je od 25 do 30 cm i teži oko 5 do 6 kg. Nije brahicefalan pa nema problema s disanjem tipičnih za pse kratke njuške. U britanskoj studiji o životnom vijeku medijan kod njega iznosi 13,3 godine.

No zato ima i mnogo više energije. Jack Russell ima jak lovački nagon, voli kopati i traži mnogo više kretanja i aktivnosti nego bostonski terijer.

Jorkširski terijer

Jorkširski terijer je terijer, ali veličine patuljastog psa. FCI ga svrstava u skupinu 3, sekciju 4 (patuljasti terijeri). Potječe iz grofovije Yorkshire u Engleskoj, a poznat je od sredine 19. stoljeća. Teži do 3,2 kg, dok bostonski terijer doseže do 11,35 kg.

Dlaka mu je duga, ravna i svilenkasta, tamna čeličnoplava po tijelu i intenzivno zlatna na glavi, prsima i nogama. Njega ovih dviju pasmina vrlo je različita. Dlaka bostonskog terijera gotovo ne traži njegu, dok jorkširca treba svakodnevno češljati ili ga držati kratko ošišanog.

Prema standardu jorkširac je budan i inteligentan, živahan i uravnotežene naravi.