Tehnike i stilovi u crtanju (olovka, ugljen, tuš, pastel i dr.)
Izbor tehnike ima ogroman značaj za konačan rezultat i za način na koji gledatelj doživljava crtež. Olovka je vjerojatno najdostupnija i najpoznatija tehnika. Njome se mogu postići izuzetno fini prijelazi između svjetlog i tamnog, a kontrola nad linijom vrlo je precizna. Umjetnici često kombiniraju
tvrde i meke olovke
kako bi postigli bogatiju paletu sivih tonova unutar jedne jedine slike.
Ugljen pruža sasvim drugačiji osjećaj. To je grublji materijal, teži za kontrolu, ali upravo mu to daje ekspresivnost. Ugljenom se brzo mogu prekriti velike površine, a brisanje i nadslojavanje stvaraju duboke, baršunaste sjene. Zbog te svoje prirode ugljen se često koristi za portrete i figuralne kompozicije, kod kojih se traži dramatičan učinak.
Tuš stavlja umjetnika u drugačiju situaciju. Linija izvedena tušem obično ne trpi ispravke, što zahtijeva sigurnost i unaprijed jasnu viziju kompozicije. Upravo zato crteži tušem često djeluju dinamično i spontano, čak i kad iza njih stoji dugo razdoblje pripreme. Korištenje kista umjesto pera omogućuje širi raspon debljine linije i življi, kaligrafski karakter poteza.
Pastel zauzima međupoložaj između crteža i slikarstva. Omogućuje zasićenu boju i mekanu teksturu, blisku onoj uljanih boja, ali tehnika nanošenja ostaje bliska crtanju, jer se pigment postavlja izravno na površinu, bez razrjeđivača. Sangvina, izrađena od prirodnih pigmenata u toplim crvenkastim tonovima, druga je klasična tehnika koju su još stari majstori koristili za anatomske studije i portrete.
Što se tiče stilova, realizam ostaje među najtraženijima, jer zahtijeva visoku tehničku spremu i pažnju prema detalju. Impresionistički pristup u crtanju naglašava više opći dojam i svjetlost nego precizan obris. Postoje i suvremenija usmjerenja, kod kojih se linija koristi gotovo apstraktno, a motiv ostaje u drugom planu. Svaki od tih stilova zahtijeva drugačiji pristup materijalu i drugačiji stupanj strpljenja od strane umjetnika.