Tornjak je velik pastirski pas podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Generacijama su se takvi psi uzgajali uz stada kako bi ih čuvali. Zato i danas ovu pasminu najbolje možemo razumjeti ako pogledamo dalje od njezine veličine, guste dlake i impozantnog držanja. Njezina prepoznatljiva obilježja prije svega su povezana s poslom za koji su ti psi odabirani.
Tornjak je velik pastirski pas podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji se tradicionalno koristi za zaštitu stoke. Prema standardu FCI-ja, mužjaci su visoki 65–70 cm, a ženke 60–65 cm u grebenu, uz dopušteno odstupanje od 2 cm. Pasminu odlikuju duga, gusta dlaka različitih boja i samostalno ponašanje pri čuvanju stada.
Podrijetlo
Bosna i Hercegovina i Hrvatska
Visina prema FCI-ju
Mužjaci 65–70 cm, ženke 60–65 cm (±2 cm)
Glavna uloga
Pas čuvar stada i stoke
Dlaka
Duga, gusta i najčešće višebojna
Tornjak i njegovo podrijetlo iz planina Balkana
Ime potječe od riječi „tor“, kojom se u krajevima podrijetla označava ograđeni prostor za stoku. Ime se zadržalo još iz vremena kada je najvažnija zadaća takvog psa bila ostati uz stoku i uočavati opasnosti koje pastir ne može uvijek primijetiti.
Tornjak se razvio u planinskim područjima današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao i u susjednim dolinama. Stočarstvo je ondje dugo bilo povezano s premještanjem stada između različitih pašnjaka. Pas je morao pratiti životinje, ostajati uz njih i reagirati u slučaju opasnosti. Nije bila važna samo veličina, nego i izdržljivost, dobra pokretljivost te ponašanje koje ne izaziva stalan nemir među ovcama.
U povijesnom pregledu uz standard Međunarodne kinološke federacije, FCI, navode se dokumenti iz 1067. i 1374. godine. Smatraju se ranim pisanim svjedočanstvima o lokalnim pastirskim psima s kojima je povezana povijest pasmine tornjak. To, međutim, ne znači da možemo pratiti neprekinuto rodoslovlje suvremene pasmine sve do XI. stoljeća. Stara populacija radnih pasa i današnja registrirana pasmina međusobno su povezane, ali nisu isti pojam.
Postoji i novija povijest koja zaslužuje pozornost. Prema FCI-ju, lokalni tipovi pastirskih pasa koji su poslužili za obnovu pasmine bili su gotovo izumrli. Oko 1972. godine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj započela su istraživanja i organizirani napori za njihovo očuvanje. Sustavni čistokrvni uzgoj započeo je 1978. godine. Godine 2007. tornjak je dobio privremeno priznanje FCI-ja, a 2017. godine priznanje je postalo konačno.
Drevni pisani izvori i razmjerno novija službena registracija nisu u proturječju. U prošlosti je pastir imao sasvim praktične razloge da cijeni svojeg psa. Pas je morao biti koristan uz stado, a ne ispunjavati zahtjeve izložbenog suca. Suvremeni standard opisuje poželjna obilježja pasmine i pomaže u njihovu očuvanju, ali i sam je rezultat mnogo kasnijeg kinološkog rada.
Tornjak je dio šire balkanske tradicije pasa koji se koriste za zaštitu stoke. Njoj pripadaju i druge pasmine, uključujući karakačanskog psa. Zajednička namjena ne znači da te pasmine imaju jednako podrijetlo ili isti standard.
Izgled pasmine tornjak i njezina današnja uloga
Kod tornjaka najprije se primjećuje veličina, ali to nije pas koji bi trebao izgledati pretjerano teško. Standard opisuje velikog, snažnog i pokretljivog psa gotovo kvadratnog oblika tijela. Duljina tijela ne smije premašivati visinu u grebenu za više od osam posto. Koštana građa je snažna, ali nije gruba. Takve su proporcije važne za psa koji se tradicionalno kretao pašnjacima i neravnim terenom.
Prema FCI-ju, mužjaci su visoki od 65 do 70 centimetara u grebenu, a ženke od 60 do 65 centimetara. Dopušteno je odstupanje od dva centimetra u oba smjera. Standard ne propisuje obveznu vrijednost tjelesne težine. Zato popularne tablice s kilogramima ne treba smatrati službenim granicama za ovu pasminu.
Glava je izdužena, njuška snažna, a oči tamne i bademastog oblika. Uši su trokutaste, viseće i priljubljene uz obraze. Rep je dug i bogato odlakan. U mirovanju visi prema dolje, dok se pri kretanju nosi iznad linije leđa. To je specifično obilježje pasmine koje se često izostavlja u kratkim opisima.
Dlaka je duga i gusta, s gustom poddlakom. Na njušci i prednjoj strani nogu dlaka je kraća, a oko vrata oblikuje izraženu grivu. Na bedrima i repu dlaka je također obilna. Zimi poddlaka postaje osobito gusta. Nije teško uočiti povezanost takve dlake s tradicionalnim životom na otvorenom, ali to ne znači da je pas otporan na sve vremenske uvjete.
Boja dlake nije ograničena na jedan obvezni uzorak. Tornjak je najčešće višebojan, s jasno razgraničenim mrljama, a osnovna je boja često bijela. Susreću se psi s tamnim plaštem i bijelim područjima na glavi, vratu ili nogama, kao i gotovo potpuno bijeli primjerci s tek nekoliko obojenih mrlja. Jednobojna dlaka nije u skladu sa standardom. Upravo razlike u rasporedu mrlja objašnjavaju zašto dva čistokrvna psa na prvi pogled mogu izgledati prilično različito.
U kretanju tornjak treba biti skladan i stabilan. Njegov je tipičan način kretanja kas, s dobrim iskorakom i snažnim odrazom stražnjih nogu. Kod ove pasmine pretjerano teška građa nije prednost. Koliko god dlaka bila gusta, ispod nje mora biti dobro građen pas koji se slobodno kreće.
Danas se tornjaci drže i uz stada i na privatnim posjedima ili kao obiteljski psi. Kao i kod mnogih drugih radnih pasa, njihovo se ponašanje lakše razumije kada se poznaje njihova izvorna namjena. U dvorištu nema ovaca, ali postoje ograda, vanjski zvukovi i posjetitelji. Način na koji pas na njih reagira ovisi o temperamentu i stečenom iskustvu, a ne samo o pasmini.
Što tornjak zapravo radi dok čuva stado
Na riječ „čuva“ mnogi zamišljaju psa koji juriša na svakog uljeza. Kod pasa čuvara stada to je samo jedna od mogućih krajnjih reakcija, a ne opis njihova svakodnevnog posla. Često je najbolji rezultat upravo to da se grabežljivac uopće ne približi stadu.
Tornjak pripada psima koji se koriste za zaštitu stoke. Njegova se zadaća razlikuje od zadaće pasa koji okupljaju, usmjeravaju i premještaju ovce na zapovijed. Border collie, primjerice, poznat je prvenstveno po svojem radu na usmjeravanju stada. Pas čuvar stada ima drukčiju ulogu. On ostaje u blizini ovaca i motri na opasnosti. Opći naziv „pastirski pas“ obuhvaća dvije različite vrste posla.
Taj posao počinje odnosom prema samom stadu. Da bi bio koristan, pas mora moći boraviti u blizini ovaca, a da ih pritom stalno ne plaši, progoni ili rastjeruje. Miran suživot ne nastaje automatski samo zato što pas pripada odgovarajućoj pasmini. Kod radnih pasa čuvara veliku važnost imaju rani kontakti sa stokom, pravilno upoznavanje sa stadom i iskustvo koje stječu. Samo podrijetlo psa ne uči ga kako se ponašati prema ovcama.
Promatrano sa strane, takav pas čuvar ponekad izgleda gotovo besposleno. Može ležati u hladu, mijenjati mjesto ili promatrati okolinu bez mnogo kretanja. Samo ležanje ne dokazuje ni da pas dobro obavlja svoj posao ni da je izgubio zanimanje za stado. Važno je primjećuje li promjene, ostaje li dovoljno blizu životinjama i kako reagira kada se pojavi nešto neuobičajeno.
Lajanje je dio tih reakcija. Može služiti kao upozorenje i signalizirati prisutnost psa. Grabežljivac koji se približava neće uvijek nastaviti dalje nakon što shvati da je stado pod zaštitom. Ponekad je dovoljno da se pas pokaže, zalaje ili krene prema mjestu s kojeg dolazi prijetnja. U drugim slučajevima opasnost se ne povlači tako lako. Pas može krenuti u potjeru ili može doći do izravnog sukoba u kojem i sam riskira ozljede.
Zato nije točno da se kvaliteta pastirskog psa čuvara mjeri brojem napadnutih grabežljivaca. Njegova je zadaća smanjiti rizik za stado. U mnogim situacijama upravo je spriječeni sukob uspjeh, iako se o njemu nema što spektakularno ispričati.
Rad na pašnjaku ne podrazumijeva da čovjek psu neprestano pokazuje gdje treba stajati, kada se osvrnuti i na koji zvuk obratiti pozornost. Psi čuvari moraju biti sposobni djelovati samostalno. To ne znači da ne prihvaćaju upute ili da ih je bolje ostaviti bez nadzora. Znači da dio svojih odluka donose na licu mjesta, na temelju onoga što vide i čuju.
Ta samostalnost objašnjava i zašto snažnog psa čuvara ne treba poticati da na sve reagira napadom. Pas koji ne razlikuje uobičajeno kretanje oko pašnjaka od neposredne opasnosti može stvoriti više problema nego što ih rješava. Kod radnih pasa čuvara traže se budnost i zaštitničko ponašanje, ali i pouzdanost u blizini stada i ljudi koji se o njemu brinu.
Ne završava svaka situacija na isti način. Važni su teren, vrsta grabežljivaca, broj pasa, veličina stada i stečeno iskustvo. Sama prisutnost psa pasmine tornjak ne jamči da nijedna životinja neće biti napadnuta. Ne bi bilo pošteno ni tvrditi da je svaki pas ove pasmine spreman za rad sa stadom ako nikada nije imao kontakt sa stokom.
Upravo je to jedan od razloga zašto ljudi koji tornjaka poznaju samo kao kućnog psa često pogrešno tumače njegovo ponašanje. Ponašanje koje na pašnjaku služi kao upozorenje može se pojaviti i kada se nepoznata osoba približi ogradi. Međutim, to ne znači da je svaki lavež dokaz stvarne opasnosti.
Karakter pasmine tornjak i njezin odnos prema ljudima
U službenom standardu tornjak je opisan kao uravnotežen, hrabar, inteligentan i privržen ljudima koje poznaje. Prema nepoznatim osobama pokazuje oprez. Na prvi pogled te osobine mogu djelovati teško spojivo, ali riječ je o različitim situacijama. Jedno je kada pas boravi sa svojom obitelji, a drugo kada vidi nepoznatu osobu kako ulazi u dvorište ili se približava životinjama koje čuva.
Smirenost ne znači ravnodušnost. Neki su tornjaci suzdržani i ne traže pozornost svake osobe koju susretnu. Drugi mogu biti društveniji. Standard pasmine opisuje poželjan temperament, ali ne jamči jednako ponašanje svih pasa. Zato tvrdnje poput „tornjak nikada ne napada bez razloga“ ili „sam prepoznaje loše ljude“ ne pružaju vjerodostojnu sliku o pasmini.
Nepovjerenje prema nepoznatim osobama također ne treba poistovjećivati s agresivnošću. Pas može pozorno promatrati posjetitelja, lajati ili držati razmak, a da ga pritom ne pokušava napasti. Pretjerana plašljivost i agresivno ponašanje nisu osobine kojima se teži u uzgoju. U standardu FCI-ja navedeni su kao diskvalifikacijske greške.
Tornjak je sposoban učiti i pamtiti ono što je naučio. Tu se često griješi: samostalnog psa proglašava se tvrdoglavim, kao da je nesposobnost trenutačnog izvršavanja svake naredbe trajno obilježje pasmine. Standard zapravo opisuje tornjaka kao psa pogodnog za obuku. Razumnije je promatrati ga kao psa radnog podrijetla kod kojeg se poslušnost i sposobnost samostalnog donošenja odluka međusobno ne isključuju.
Njegovi odnosi s drugim psima ne mogu se svesti na jednu rečenicu. Važno je jesu li životinje odrasle zajedno, susreću li se na neutralnom terenu, kakva iskustva imaju i kako se ponašaju u određenom trenutku. Isto vrijedi i za kontakte s djecom. Privrženost obitelji ne uklanja potrebu da odrasla osoba nadzire interakciju između djeteta i velikog psa.
Život u dvorištu otvara pitanja koja uz stado izgledaju sasvim drukčije. Na udaljenom imanju nepoznati posjetitelji mogu biti rijetkost. U stambenoj četvrti pokraj ograde često prolaze ljudi, biciklisti, kućni psi i automobili. Ako tornjak reagira na svaki pokret, to postaje problem i za vlasnika i za susjede. Potrebni su sigurna ograda, prisutnost ljudi, jasna pravila i postupno upoznavanje s uobičajenim situacijama u okruženju u kojem pas živi.
Nije dovoljno imati veliko dvorište. Dvorište samo po sebi ne osigurava odgoj, socijalizaciju ni predvidljivo ponašanje. S druge strane, pas koji živi blizu svojih ljudi ne gubi automatski osobine zbog kojih su njegovi preci bili cijenjeni među pastirima. Različiti uvjeti jednostavno zahtijevaju različit pristup.
Tornjak može biti vrlo privržen kućni ljubimac, ali ostaje pas s izraženom poviješću čuvanja i zaštite. Kada se to uzme u obzir, njegovo ponašanje postaje razumljivije. Ne zato što će se svaki tornjak ponašati poput čuvara planinskog stada, nego zato što je pasmina oblikovana potrebom da netko ostane uz životinje i prati što se događa oko njih.
