Podrijetlo i povijest Bugarskog baraka
Naziv „barak" dolazi od turske riječi za čupavog, dlakavog. To nije slučajno, Osmansko carstvo ostavilo je trag ne samo u našoj povijesti, već i u pasminskom izgledu ove pasmine psa. Turci su na naše prostore doveli lovačke pse koji su se križali s lokalnim sojevima, oblikovanim tijekom stoljeća prije njih.
Postoje povijesni podaci prema kojima su prabugari, dolaskom na Balkanski poluotok, doveli čupave pse nalik današnjem baraku. Tako govorimo o životinji čiji su korijeni duboko isprepleteni s poviješću Bugarske. To nije pasmina uvezena prije pedeset godina niti prolazni trend. Barak je pas koji je živio i radio ovdje mnogo prije nego što su se pojavili standardi i matične knjige.
Današnja pasmina rezultat je dugog procesa prirodne i ciljane selekcije prema funkciji – tražio se pas koji će raditi na tragu u teškim uvjetima: šumovitom, brdovitom, planinskom terenu, s teškom i nepredvidivom zimom. Upravo zato tvrda dlaka nije estetski detalj, već praktična nužnost.
Ta se selekcija odvijala u uvjetima daleko od standardiziranih uzgojnih programa. U planinskim selima Rodopa, Stare planine i Srednje gore lovac je birao psa prema jednom kriteriju – može li pouzdano obavljati svoj posao. Tako se kroz stoljeća oblikovao pas prilagođen stvarnim uvjetima lova u Bugarskoj. Kada su sredinom XX. stoljeća učinjeni prvi pokušaji sistematizacije pasmine, kinolozi nisu stvarali nešto novo – dokumentirali su psa koji je već postojao.
Pasmina je priznata od FCI (Fédération Cynologique Internationale) i klasificirana u Grupu VI, Sekciju 1.2 – goniči koji rade na toplom tragu. U Bugarskoj organiziranje i održavanje pasmine provodi Nacionalni klub „Bugarski barak – grubodlaki lovački pas" i Bugarska nacionalna federacija za kinologiju.